Miris love

  Nema ničega ljepšeg od mirisa love, lova, pare, novci i samo novci. Zbog novaca postoji život jer se sve ustvari samo i vrti oko novca na ovaj ili onaj način no u konačnici cilj je uvijek jasan, imati što više novca. Neki će reći da nije tako i da nije sve u novcu no zapravo znaju da je to daleko od istine. O novcu bi se mogli pisati eseji i naširoko filozofirati ali možda sada nismo kompetentni parirati tako moćnoj stvari doduše riječi nam ne nedostaje već vremena jer na kraju ne kaže se bez veze vrijeme je novac. I evo ga opet na pijedestalu njegovo veličanstvo NOVAC. Sad nakon što smo razjasnili pojam novca shvaćamo koliko on vlada nama ljudima, određuje nam raspoloženje, sreću, zdravlje, smirenost, veselje pa čak i ljubav. Da, novac kupuje sve što želimo i otvara sva vrata sa smiješkom od uha do uha. Ooo, da ljudi vole novac toliko da su spremni učiniti sve kako bi ga se domogli. Evo jedan interesantan primjer. U posljednje vrijeme zbog toga što je naš grad postao jedna od nezaobilaznih turističkih destinacija niče sve više stanova za najam naime, to je doživjelo toliki "bum" da velika većina naših građana tako gradi veoma uspješan buissnes jer jako dobro zarađuju na rentanju stanova i to ne na mjesečnoj već na dnevnoj bazi točnije bave se iznajmljivanjem stanova za dnevni najam. Doduše, jasno da to rade na crno al izgleda da je to ionako manje važno. Važno je samo dobro se opariti. Naime, na sve moguće načine stvaraju sebi povoljne prilike za uspješno poslovanje pa svoje stanove koji im zjape viška po nekom nasljeđu, dobitku ili pak stan koji je pod kreditom jednostavno pretvore u tkz apartman za najam. Nekoć su apartmani bili pojam za odlazak na more i ljetovanje a danas u Zagrebu ima više kojekakvih studio apartmana negoli bilo gdje na obali, zapravo taj je trend zahvatio ama baš cijelu našu hrvatsku zemljicu. Pa sad umjesto stanara u gradu imamo apartmansko naselje koje jako dobro napreduje štoviše toliko dobro da naši ljudi koji su podstanarstvu pa čak i više godina bivaju izbačeni na ulicu. Zašto? jednostavno zato jer podstanar više nije isplativ dotok novca, budući da podstanari svoj najam plaćaju po ugovoru na mjesečnom najmu dok jedan turist popularno rečeno "gost" plaća stan dnevno i to minimalno 50 eura a vikendima čak i po 70 eura (jer ipak je vikend i to se treba više platiti) po danu. Znači kad zbrojimo dva i dva jasno je da ako se radi o više dana gostovanja u apartmanu to se odmah pretvara u višeznamenkastu cifru po principu prvo se uplati dolazak pa se tek tada boravi u apartmanu. Naš siroti podstanar i njegova bijeda koju je uspijevao odvajati za stanovanje sada je odavno lanjski snijeg koji je toliko bitan rekli bi figurativno koliko i prišt na nezgodnom mjestu. I tako buissnes cvate sve u šesnaest! Ruši se, gradi se, buši se u starim zgradama, neboderima danonoćno se preuređuje ne bi li iznajmljivači što prije počeli zgrtati lovu. Iznajmljivanje je postalo najtraženije zanimanje i svatko može biti iznajmljivač ako ima nekretninu, ne treba biti naročito pametan niti intelektualac da bi znao rentati apartmane. To je zanimanje toliko primamljivo u nas Hrvata da nam je to primarna djelatnost a prihodi su itekako za poželjeti još ako i radite negdje npr kao uhljeb ili slično ma gdje vam je kraj! Problemi? Nema nikakvih problema jedini trn je taj što se ipak mora od prihoda izdvojiti za onu jadnu osobu koja čisti - čistaćicu pa se dobro kalkulira koliko ju platiti, šteta što ne radi za badava jer bezobrazne čistaćice traže NOVCE ea, to je stavka od barem cca 10 do 14 eura za čišćenje po apartmanu (mislili ste po satu ali kamo sreće). Naravno, od čistaćica se očekuje maksimalna predanost i čistoća u čišćenju pa koliko trajalo četiri/pet sati nevažno, bitno je da sve sija kako bi gosti bili zadovoljni a iznajmljivač još zadovoljniji i punih džepova. Pa neće valjda oni sami čistiti, ima onih koji će to odraditi za siću a ako ne, već će naći nekog tko bude podrazumijeva se. Tako to biva iz dana u dan, hijerarhija kao u rimsko doba u vrijeme Cezara koju diktira novac u sve više podijeljenom društvu na feudalce i kmetove koji su silom prilika što drugo nego robovi novca koji rade i umiru za novac dok su oni koji se pomamiše za mirisom novca postali gazde - vladari koji se bogate na tuđim kostima. Živjela lova!

foto: org. Marija V.

             Žuja je zakon

Žuja je zakon?

   Najnovija idiotarija izigravanja zakona na djelu. Ožusko pivo je postala pošast jer je piju svi. Mlađima od osamnaest godina nije dozvoljena konzumacija alkohola ali PIVA NIJE ALKOHOL pa ga mogu žlempati svi. Piva je, zamislite, dodatak prehrani. I malim bebama možemo uvesti ovaj dodatak prehrani jer je, zamislite, piva po nekim idiotskim studijama toliko zdrava da je šteta da ju ne konzumiraju i male bebe. Znači idete jesti i dodajete pivu jer ona je j****i dodatak prehrani. Alkohol koji piva sadrži nije ni spomenut niti se u reklamama spominje opomena poput "Ako piješ pivu ne vozi" jer sadrži alkohol. Međutim ako bi tu opomenu zbog poštivanja zakona o sigurnosti prometa na cestama bilo obvezno nalijepiti na etiketi koja bi trebala biti nalijepljena na boci piva onda pivo ne bi bilo dodatak prehrani već alkoholno piće (što i jeste) koje se ne smije reklamirati.

   Licemjerno proglašavanje piva kao dodatak prehrani je zločin ali nekažnjen. U slučaju da neki lik ima u sebi desetak popijenih piva i sjedne u svoj u****i auto te krene u vožnju, mogućnost da izazive sudar ili nekog teško ozlijedi ili ubije na cesti je ogromna. Pijan čovjek ne smije voziti. Da stvar bude ljepša svjedočili smo kako su u jednom zdravljaku u Novom Zagrebu dvojica junaka urlali poput zvijeri jer su bili mortus pijani uz ovaj dodatak

prehrani kako se piva naziva jer se sada i u zdravljaku kao i u slastičarnici može naručiti piva jer piva po zakonu nije alkohol iako sadrži alkohol. Osim toga pa piva je zakon. A zakon se mora poštivati, zar ne? Ta dvojica kretena su sasipali u sebe po desetak piva i istovremeno se odvratno cerekali i urlikali kao da su izašli iz mentalne ustanove u kojoj bi svakako trebali biti ali oni ne rade ništa protuzakonito, ne remete javni red i mir, ne piju alkohol jer, podsjećamo, piva nije alkohol. Nakon konzumacije ogromnih količina ovog dodatka prehrani ta dvojica pijandura sjedaju u neki bijesni BMW i škripajući gumama odjure na cestu kao da je sve u redu.

   Kad bi policija bila u blizini bilo kojeg kafića i zaustavljala likove koji nakon izlaska iz tih kafića mortus pijani sjedaju u automobile i krenu voziti, naplaćivali bi se toliko kazni da ne bi bilo problema sa punjenjem državnog proračuna a i bitno bi se smanjio broj nesreća u prometu. No bolje je kažnjavati bicikliste koji su trn u oku vozača i strogo kontrolirati njihovo poštivanje prometnih propisa a pijandure u automobilima puštati da se naroljaju "dodatka prehrani" i mirno gaze te bicikliste jer ipak biciklisti najviše krše prometne propise.

   Kada na vijestima bude objavljena neka prometna nesreća sa smrtnim posljedicama najčešće, piva se uopće ne spominje jer, podsjećamo, žuja je zakon. To da je piva zakon treba svakako napomenuti nesretnim roditeljima čije je dijete možda stradalo jer je na njega naletio, recimo baš gore spomenuti BMW-e. Uostalom, koga briga. Glavno da se pivo prodaje što bolje jer profit je ipak najvažniji. A ljudski životi? Ma dajte. Ionako nas ima previše na zemlji.

Čije je koje pravo 

Foto org. Lidija C.

Riječ pravo česta je imenica koja se uobičajeno proziva kada se misli da smo u pravu u svezi glede neke tvrdnje, uvjerenja ili pak znanja pa stoga znamo gorljivo artikulirati kada je spominjana. No, vjerovali ili ne postoje situacije u kojima biti u pravu ili ne to uopće i nije tako važno. Za razliku od staloženih rasprava u društvu za nekim stolom u kojima uvijek netko dokazuje koliko je u pravu i u kojima nema štete ni povrede osim nečijeg ega postoje i one koje itekako ostavljaju posljedice u doslovnom smislu riječi.

Naime, tu se ne radi tek o raspravama o pravu nakon kojih svak na svoju stranu već o pravu da se ostane živ i neozljeđen. Tako je, pravi primjer tog je kada se povede pitanje prava i njegovog tumačenja na mjestu nesreće u kojoj sudjeluju vozač automobila i biciklist e, tu počinje prava rasprava tko je kriv a tko prav! Najzanimljivije je upravo to što se ta diskusija poteže gotovo uvijek kada je već netko stradao i pod uvjetom da je preživio tek je tada spremam za porciju prava. Grad Zagreb postao je prilično tijesna metropola i u njemu se gužvaju tisuće ljudi no što se tiče sigurnosti u prometu to je prilično zabrinjavajuće. Nažalost nisu uređene prometnice, ceste i kolnici a kamoli staze za vožnju bicikla a posebno preko pješačkih prijelaza gdje traka za bicikl jednostavno nije omeđena ili je tako potrošena da se i ne vidi a u upravo je to ono što želimo naglasiti između ostalog. Isto tako jednako važno bi trebalo biti da se u prometu pazi prvenstveno na ljudski život kako nitko ne bi stradao bez obzira na naše pravo i to bi uvijek trebalo biti na prvom mjestu pogotovo kad se radi o srazu automobila i bicikla kojima su vozači redovito otvorena prijetnja. Nažalost porazna je činjenica da većina vozača ne poštuje brojna prometna pravila i to uglavnom zbog ne prilagođene brzine i nervoze za upravljačem a nestrpljivost da i ne spominjem. K tome često su bahati, nastrojeni i nasilno raspoloženi čak iako se ispostavi da nisu u pravu, oni ipak imaju svoje pravo pa ko jači taj kači. Iz ovog bi se dalo naslutiti kao da su nam vozači automobila na nišanu međutim upravo suprotno defakto iznosimo istinu da su biciklisti ti koji su česta meta branika kao i činjenicu da na iste provjereno nisu otporni jer nakon branika ako imaju sreće lete preko karoserije auta a ako nemaju završe pod kotačima i to biva njihov kraj. Kad se takva nesreća dogodi jer netko tjera svoje pravo može biti prekrasno za nadmudrivanja oko toga čije je koje pravo jer u konačnici nitko nije otporan na udarac auta pa ni biciklist. Pravilo auto škole nalaže da se pri nailasku na pješački prijelaz obavezno usporava automobil kako bi se vozač uvjerio da je čista situacija i ako nije da pravovremeno reagira i propusti pješaka. Zato bez obzira na to je li vozač auta u pravu ili nije rizik je ipak preskup ako netko plati glavom. U svakom slučaju jedno je sigurno nitko a osobito vozač automobila NEMA PRAVO nikoga pa ni biciklistu namjerno zgaziti na pješačkom prijelazu zbog kakvog prava. Zato u to ime evo jedan savjet koji nije na odmet, pješaci otvorite četvere oči, biciklisti naoštrite šesto čulo a vozači umjesto da se kao sumanuti sjurite prema zebri bez naznake kočenja razmislite i umjesto, da samo projurite do prvog semafora stanite, nije teško i propustite slabije od sebe, vjerujte bit će vam zahvalni a vi ćete se dobro osjećati jer ćete sigurno biti u pravu a tko zna možda ćete tako i spasiti nečiji život. 

         Smrtonosni stupići

 Foto org. Lidija C.

 Možda nikada niste obraćali pažnju na jednu nevjerojatnu činjenicu da u gradu Zagrebu postoje željezni stupići koji su postavljeni na rubovima mnogih nogostupa. Biciklisti se kreću uz njih vozeci po desnoj strani ceste kako zakon nalaže. No, na cesti postoje i veliki vozači kojima se živo j**e za bicikiste i to ispoljavaju na sve mile načine od trubljenja, psovanja a i gaženjem ako treba. U slučaju da bicikist uz veliku opasnost naletavanja na neku rupetinu na cesti ili trpljenja iživljavanja bahatih vozača automobila se zanese i udari u jedan od niza željeznih stupića, vjerojatnost da pogine je ogromna. Tko je za takve slučajeve odgovoran? Pa onaj tko je odobrio da ti stupići postoje. A tko bi to mogao biti? Možda tijela gradske uprave? A oni nemaju vremena se s tim bakćati. Ako se dogodi da recimo biciklist završi smotan oko stupića polomljenih kostiju, nitko ne želi za to odgovarati. A zašto i bi? Pa neka pazi!

   Međutim, postoje i gumeni fleksibilni stupići. I njih ima u gradu Zagrebu. Možda se pitate pa zašto svi ti silni stupići nisu fleksibilni i od gume? Nije nikakav problem napraviti zamjenu opasnih željeznih stupića s fleksibilnim gumenim stupićima. No, gumeni stupići su ugrađeni tamo gdje je povećani promet vozilima na cesti iz razloga da junačkim vozačima, potencijalnim ubojicama svega što se kreće oko njih jer im je to dozvoljeno kao u slučaju zakonskog gaženja djece na biciklima na pješačkim prijelazima, ne bi slučajno bili oštećeni ako udare u stupić svojim autom jer fleksibilni stupić neće izazvati štetu na njihovim automobilima. To je najvažnije. Automobil prije svega a onda pješak ili biciklista. Tako treba. 

   Najbolje bi bilo da se zabrani promet i pješacima i biciklistima u gradu tako da automobili mogu konačno slobodno voziti a ne da se gnjave zaobilazeći ili čekajući prolaz pješaka ili biciklista. Tko je to vidio. Sram ih bilo. Jadni vozači su zaista obespravljeni terorom biciklista i pješaka. 

  Poštovani čitaoci. Ako smatrate da su željezni stupići prijetnja životima pješaka ili biciklista navedite nam to u komentarima. Vaše sugestije će nam pomoći da se i vaš glas čuje.

Most mladosti ili put bez povratka 

 Foto org. Lidija C.

Most kojim svakodnevno prođe stotine ljudi a tiče se većinom pješaka, biciklista, sportaša koji se penju ili spuštaju prema nasipu trčećim korakom da, to je mostić koji je ključan u prelasku preko Save jer spaja Novi Zagreb i donji grad. Paralelno s njim nalazi se drugi most Slobode koji je prometnica slična autoputu i također glavni je prijelaz stotinama tisuća automobila i autobusa koji danonoćno jure tom trasom. Također i tim mostom hodajući prolaze pješaci, biciklisti, stari i mladi ne sluteći da se možda upravo nalaze na svom putu bez povratka. Naime, između vas običnog pješaka i jurnjave automobila i kamiona dijeli tek pola metra niska željezna hrđava ograda nalik braniku koja je veoma oštrih bridova konstrukcije koja strši prema pješaku. Suprotno prijetećem  željezu nalazi se ograda koja recimo spriječava da nehotice ne padnete u Savu dok pokušavate prijeći most Mladosti. To je uobičeni prizor koji je po svemu sudeći stvoren za tragedije koja u svakom trenutku može pogoditi svakoga tko se nađe u toj situaciji. Vrag vreba svoju priliku i strpljivo čeka dok se ne ukaže. Znate kako se kaže, da bi se nešto ostvarilo potrebno je ispuniti sve uvjete za ostvarivanje događaja i tek onda očekivati rezultate pa tako sagledavajući činjenice na koje možemo samo zažmiriti dok prelazimo preko mosta Mladosti u nadi da ćemo živi prijeći duž cijelog mosta pomalo shvaćamo da smo upravo u savršenoj prilici u kojoj su stvoreni baš svi uvjeti za fatalnu nesreću od koje nas dijeli puka sreća samo korak nepažnje, nespretnosti nas samih ili pak vozača koji se vrlo lako mogu zabiti u onu nikakvu ali vrlo opasnu ogradu u trenutku kad taj netko prolazi mostom nema mu druge nego ravno u Savu. Pošto je to jedini način da se stigne na drugu stranu bilo da idemo u jednom ili drugom smjeru preko mosta se mora to nije stvar izbora već moranja naročito ako most prelazimo svaki dan kao mnogi od nas tada je jedno sigurno glava nam je u torbi, možda bolje simbolički rečeno u Savi. Prije samog kraja šećer na kraju ako još niste svakako trebate doživjeti i to iskustvo prelaska mostića za kišnih dana eh, to je nešto zbilja posebno što će vam, sigurna sam, obilježiti početak ili kraj dana. 

Foto org. Lidija C.

Bolje baciti nego prodati 

Kvatrić plac foto org. Anđelko Z.

Naši reporteri su svjedočili nečemu nevjerojatnom. Bahatost trgovaca na placevima grada Zagreba. Izdvojili smo plac na Kvatriću. Zašto? Pa zato jer se tamo najbolje vidi kako se manipulira robom. Na koji način? Evo ovako.
   Svuda se prodaje domaća roba poput, recimo, paradajza ili ti rajčice kako mnogi kažu. Vi recimo imate OPG, dirinčite od jutra do sutra ne bi li uzgojili dobar domaći paradajz koji ćete prodati i dobro zaraditi. Jer, ruku na srce, dobar paradajz se prodaje po cijeni od 4 eura kilogram. Reklo bi se super. No, zbog čega pišemo o tome? Pa zato jer smo pronašli i snimili kontejner za smeće gdje je bačeno desetine kilograma paradajza. Otkud to? Kako je moguće da silni trud uložen u uzgoj tog vrlo traženog proizvoda poput paradajza samo tako bacite u smeće. U čemu je "kvaka". Pa jednostavno. Trgovac se nije grbio svako jutro na svojim poljima da bi uzgojio paradajz već ga je kupio u hladnjači i pod krinkom da je to njegov domaći paradajz preprodao za višu cijenu.Razliku je slavodobitno stavio u džep. Toliko je zaradio da ga može i bacati u kontejner za otpad ako ne posigne cijenu koju je on sebi zacrtao. A narod ko narod. Kupuje smeće iz Španjolske, Poljske i sličnih zemalja gutajući pričicu o domaćem paradajzu. Ništa ne provjeravaju, samo kupuju umišljajući da konzumiraju domaće.
   Ako trgovac ne može postići cijenu koju si je zacrtao, bez problema baci u otpad paradajz za koji se nije znojio, za koji ne bi ni prstom mrdnuo. Ne želi spustiti cijenu. U svojoj gramzivosti rađe baci nego da proda po nižoj cijeni. Nakrmio se para pa ne mora se brinuti da nešto gubi.
   To znači da je taj "domaći" paradajz kupio po kikiriki cijeni a prodaje kao zlato. A kupac je poprilično ograničen drugim riječima glup jer svašta mu se podvaljuje a on kao ovca bleji i kupuje budalaštine od povrća.
   Da je trgovac proizveo paradajz svojim trudom i znojem, možete misliti kako bi paradajz bacao u smeće.
   Očito je da smo jako bogata zemlja i pričice o siromaštvu u hrvatskoj ne prolaze ako itko ima i malo pameti u glavi. 
   Da drskost bude na nivou na prodajnom mjestu na placu ispod pulta je i ambalaža gdje se vidi od kuda dolazi paradajz. U svojoj nabusitosti trgovci i ne skrivaju  porijeklo paradajza koji na prodajnom pultu ima naziv domaće.
   E, moj narode.